Jednosmjerno more, neizmjerno otočje

Izgubili smo nenadoknadiva pisca, ostali smo bez autora koji je obilježio više od pola stoljeća hrvatske književnosti. Slobodan Novak je svojim djelom stvorio nezamjenjivo svjedočanstvo epohe u kojoj je živio i djelovao, a svojim načinom izražavanja i mišljenja, svojim gorkim humorom i smiješnom turobnošću, svojim grotesknim uočavanjem i paradoksalnim zaključcima, svojim empatijskim ulogom i mimikrijskim preobrazbama, svojim dosjetljivim prizorima i živim dijalozima, svojim lucidnim parabolama i smjelim alegorijama, svojim nježnim opisima i drskim usporedbama, svojim nevinim viđenjima i eruditskim opaskama, primjerice, omogućio nam je da se prema zbilji odnosimo s uvećanom nutarnjom slobodom i da nelagodu vremena i tegobe mnogih situacija proživimo s dobrodošlom dimenzijom svjesnoga odmaka, da ne kažemo baš katarze.

Nezgodno je započeti patetično o piscu koji se upravo toga najviše klonio, neprimjereno je govoriti u superlativima o čovjeku koji nipošto nije bio sklon razmetljivosti. Ali šezdesetak godina vrlo pristranog čitanja („uživanja u tekstovima“) Slobodana Novaka ne daje mi, istina, nikakva posebna prava na velike riječi ili na familijarnost prema piscu, no nagoni me da odbacim prejake rezerve u odnosu na afektivnu valorizaciju. Želim dakle posvjedočiti značenje Novakova opusa iz vlastite perspektive, premda se istodobno nadam da se s mojim stajalištima mogu složiti i mnogi drugi, ne samo moji vršnjaci, zemljaci ili čitaoci na neki drugi način pristranije involvirani u stvaralaštvo toga modernog klasika.

Sam autor se, inače, gotovo od početka, odlučio za intimnu vizuru, za ograničeni raspon doživljaja, za psihološku amplitudu jedne iznimno osjetljive individue, za egzistencijalni luk čovjeka koji je preživio teškoće djetinjstva, ratna stradanja, poratna šikaniranja, obiteljske peripetije, socijalne nepravde, kolegijalne povrede i uvrede itd. Odlučio je, dakle, svjedočiti metodom vlastite kože, pa je tako ograničenost odabranoga „uzorka“ mogao kompenzirati neodoljivom autentičnošću i uvjerljivošću.

Dominantno „beletristički“ dio Novakova opusa doista je usredišten oko jedinstvenog naratora, lirskoga i epskoga subjekta, (uglavnom) nazvanoga Mali – a sa suprugom Dragom – koji ima mnoge crte i epizode vezane za autora i njegove životne koordinate. Naravno, ta je (kvazi)autobiografija dodatno jako stilizirana i sočno začinjena, po potrebi modificirana i iz iskrivljenoga zrcala viđena, ali govor u prvoj osobi, korištenje Ich-forme, svakako omogućuje piscu veću prisnost i identifikaciju s glavnim likom, olakšava mu tumačenje stanja i raspoloženja, a i čitatelju nudi zanimljivu igru približavanja i udaljavanja u odnosu na zamišljenu figuru svojevrsnoga antijunaka. Zahvaljujući takvoj strategiji korištenja individualnih „gesta i grimasa“ (pa i maske, ali stavljene na vlastito lice) Novak se sretno uklonio općenitosti i apstraktnosti što uglavnom karakteriziraju protagoniste literature vezane uz egzistencijalistička i cinično-nihilistička iskustva (Sartrea, Becketta, Sarautove), osiguravajući pritom odgovarajući društveno-povijesni kontekst i dajući kazivanju nužan lokalni ton i boju.

Izdanjem definitivno uobličene pripovjedne zbirke Moje Univerzijade (2004), u kojoj je sve svoje novele i druge proze okupio i rasporedio po etapama vlastita životopisa, pisac je eksplicitno uspostavio jak paralelizam između kronologije stvarnih zbivanja i nizanja opisanih zgoda i čina. Utoliko je lako ulančati u korpus osobno obilježenih literarnih emanacija i ostala najvažnija prozna djela, počam od Izgubljenoga zavičaja, preko Mirisa, zlata i tamjana, pa sve do Pristajanja (kao, uostalom, tipološki koherentne trilogije). U nešto manjoj mjeri to se odnosi i na Izvanbrodski dnevnik (gdje je devijacija protagonista-naratora otišla dalje u smjeru neprilagođenosti), a s većim distanciranjem i prenesenim značenjem također i na Dolutali metak. Silentium ima još nedvojbenije pokriće u piščevim doživljenim zgodama, a stihovi su također pretežno ispovjednoga, dnevničkoga ili putopisnoga povoda. Za najveći broj radiodrama lako ćemo ustanoviti da se referiraju na ambijente i likove iz piščeve empirije. S obzirom da smo ukazali na usku povezanost življenja i stvaralaštva u Novakovu slučaju, dužni smo skicirati makar glavna uporišta njegove biografije.

Politički nepodoban

Slobodan je rođenjem Splićanin s Matejuške (3. studenoga 1924), ali već u drugoj godini života, nakon iznenadne majčine smrti, odlazi živjeti na Rab (u grad Rab) u obitelj majčine sestre Antonije (Smoje) udate Bolković, gdje je prihvaćen kao rođeni jedinac. Tamo provodi (zanimljivo) djetinjstvo i osnovno školovanje, a potom je poslan u splitsko sjemenište, u kojemu završava nižu klasičnu gimnaziju. Nemiran, bez svećeničke vokacije, napušta „crnu školu“, seli se u civilnu splitsku klasičnu gimnaziju, ali je zbog talijanske okupacije, prisiljen otići nakon trećega razreda da bi, kao privatist, maturirao 1943. u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku. Iste je godine mobiliziran u partizane i upućen na ratište u Liku i Bosnu da bi, zbog rana od ozeblina, bio potom prebačen na liječenje u Italiju (Bari). Nakon rata doseljava se u Zagreb, 1945. upisuje Filozofski fakultet (jugoslavistika) i radi kao lektor i korektor, da bi po diplomiranju (1953) preuzeo novinarske i uredničke zadatke. Međutim, već 1948. pokreće, s kolegama, časopis Izvor, a nakon njegova gašenja sudjeluje 1952. u osnivanju i afirmaciji Krugova, publikacije koja unosi svježi duh i veću slobodu izraza (definitivan raskid sa „socrealizmom“, okretanje zapadnoeuropskim modelima). Od 1955. do 1958. živi u Splitu, djelujući najprije kao direktor Drame, a potom kao urednik kulture u Slobodnoj Dalmaciji. Po povratku u Zagreb, sve do umirovljenja 1983, profesionalno je zaposlen kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća i redakcija (Lykos, Zora, Radio Zagreb, Naprijed).

Ovu formativno-beamtersku kronologiju trebalo bi dopuniti konfliktima i nesporazumima na radu, progonima i zaostajanjima u napredovanju, jednom riječju raznovrsnim posljedicama piščeve nepotpune političke podobnosti i sve većih razočaranja, zbog čega se povremeno, pa sve učestalije, on povlači u izolaciju i u rezervate zavičajnoga otoka. Vikendaško-praznički i godišnjeodmorski, pa i penzionerski dani na Rabu ne samo što će obnoviti sjećanja na dane djetinjstva, nego će temeljito aktivirati njegove kreativne sile, tako da će bitan dio opusa biti čvrsto ukorijenjen – zapravo usidren – u inzularno okružje i putovanja između kopna i mora.

Kao mladić Novak je startao pjesmama u zidnim novinama bolnica u Glamoču i Bariju, a objavljivati je počeo u Izvoru. Prvom zbirkom Glasnice u oluji (1950) obilježio je ranu lirsku fazu, impregniranu ratnim iskustvima, traumama i nadama. Još je neko vrijeme povremeno pisao stihove, ponešto ih i objavljivao, ali od tiskanja pripovijetke Badessa madre Antonia (1953) evidentno je u prozi pronašao adekvatan medij za realizaciju svojih vrlo kompleksnih literarnih zamisli, temeljenih na dramatično proživljenim zbivanjima i obrambeno-podsmješljivo filtriranim prisjećanjima. Ali naslov Glasnice u oluji ostat će kao snažna poetska sintagma, kao svojevrsni program samotnog odaziva na nedaće i tragediju burnog vremena, kao korelativ intimnog, tihog i suzdržanog glasanja koji, dakako, ne može nadjačati buku i gromor ne toliko elementarnih koliko povijesnih nepogoda.

Svjestan kako je u stihovima dosegnuo određeni standard, ali ne i iskoristio sve potencijale svoje pjenušave verbalne imaginacije i vrckave mentalne kombinatorike, odlučuje se žrtvovati, inače latentno poticajnu, lirsku žicu u korist dužega, narativnog i intrigantnog razvijanja temeljnog motiva, a već prvim proznim radovima izaziva primjeren odjek i uvećano zanimanje. Spomenuta priča Badessa madre Antonia mogla je biti ideološki konjunkturno prihvaćena kao prilog antiklerikalnoj kampanji, no u sebi je sadržavala i nemalu dozu sućuti i nostalgije za prohujalim dobom, ostajući takoreći raspeta između duboke empatije i jetke denuncijacije. (U zagradama napominjemo kako je pisac osjetio potrebu da joj, na razmaku desetljeća, izmijeni odveć naturalistički završetak.)

Zauvijek ću se sjećati kako je autor tu pripovijetku doživljeno pročitao na jednoj kolektivnoj književnoj večeri u Splitu 1955. (ili 1956) godine, i mojega tadašnjeg dvojakog dojma (u smjesi divljenja i zgražanja). Vrlo pozitivnu, čak oduševljenu recepciju pisca Slobodana Novaka odlučno je potom uvećala moja fascinacija Izgubljenim zavičajem, u splitskom izdanju iz 1955, knjigom koju otad smatram jednom od najdražih mi uopće. Kritika i književna povijest s razlogom su tu žanrovsku amfibiju (kratki roman, novelistički ciklus, lirsku prozu) svrstali među nemimoilaznu aktivu više negoli polstoljetnoga hrvatskoga pripovjedaštva.

Čangrizavi egzistencijalist

Tijekom pedesetih godina Novak je postupno gradio svoj prozni mikrokozmos objavljujući u časopisima novelu po novelu, sve gotovo iznimne dorađenosti i upravo antologijskih dosega. Mnoge od njih čitateljski smo pratili neposredno po nastanku, čak s uzbuđenjem iščekivali što će nam i kako pisac još predstaviti. Pritom on nije propustio reagirati ni na bolna ratna iskustva: Dva konja s opremom svojim suptilnim verizmom pripadaju među najistinitije i najnadahnutije stranice o partizanskim stradanjima. Diptih pak U trećem otajstvu slavnom razmišljat ćemo može izgledati kao obol duhu vremena (i rijedak je primjer „angažiranog“, neosobnog obilježenog teksta), no ne znači pad u puku propagandu.

Pravu atmosferu i adekvatan ambijent pisac nalazi u zgodama i situacijama poratnoga snalaženja, u svakidašnjici i banalnosti iza kojih se sluti besmisao i represija sustava. Suvremeni urbani problemi posebno karakteriziraju naslove kao što su Deložacija, Između dviju živica, Operacija Opel, Južne misli, a povremeni odlasci u otočki zavičaj rezultirali su novelama Na uzvišici, Škripa na zalazu, Živci se vraćaju i Tvrdi grad. Kategorički imperativ razdoblja, iz pera pisca karakterizirana kao „malodušna“ ili „defetista“, naći ćemo u formulacijama: „Treba umrijeti logično“ ili „Dalje treba misliti“, a također i u pričama Bez osobitosti, Među apostolima, pa i Legenda o caru-umjetniku. Kad je navedena cjelina uvrštena 1961. u zbirku Tvrdi grad dobili smo amblematičnu knjigu, nesmiljenu dijagnozu stanja, demistifikaciju tobože humanističkoga poretka iz rakursa egzistencijalno ugrožene, no vitalno motivirane, zagrižljive i prgave, duhovite i čak cinične literarne osobnosti, koja je svoje nezadovoljstvo i gorčinu ispisala virtuoznim, aluzivnim i pomalo subverzivnim načinom.

A kad je navedenoj cjelini Novak 1963. pridodao odulju pripovijest Živjeti za našu stvar (meni jednu od najsnažnijih uopće), gotovo da je zaokružio svoju novelističku dionicu i na neko vrijeme naizgled zašutio, no u međuvremenu je pripremao svoj romaneskni prvijenac (kako se uzme) ili, po općem sudu, svoje najreprezentativnije ostvarenje, Mirise, zlato i tamjan – neposredno po izlasku aklamacijom prihvaćene kao remek-djelo. Dok je autor objavljivao pojedine ulomke u časopisima primali smo ih kao cjelovite novele nesmanjena intenziteta, dostojne piščevih vlastitih vrhunaca, a kad su poglavlja ulančana u cjelinu, uvidjelo se koliko je kompozicija domišljena i kako tragikomična prispodoba o zaludnoj vjernosti ili odanosti, pripadnosti gubitničkoj strani funkcionira i pogađa „u sridu“.

Izgubljene iluzije

Temeljni motiv romana usiljeni je ostanak na otoku, boravak uvjetovan čuvanjem fantomske Madone, svojevrsne inkarnacije staroga svijeta, vlasništva, represije, koju Mali i njegova Draga upravo mazohistički opslužuju. Da stvar bude grotesknija, vremenski okvir zbivanja određen je odužim intervalom (od 18 dana) između dvije Madonine neredovite stolice, između dva konvulzivna i smrdljiva fiziološka pražnjenja, a poseban drastični komički efekt izbija iz činjenice da iščekivanje toga – doslovce isprazna – događaja koincidira s datumima Adventa, od Božića, preko Nove godine do Sveta tri kralja. Klizeći na rubu blasfemije i parodije, s mnogo elemenata crnog humora i žestokih invektiva, sa začinom mračne introspekcije i mučnog erotizma, roman nikada ne upada u frivolnosti i banalnosti nego se snagom stilske alkemije održava na najvišoj razini intimnih spoznaja i društvene analize. S tom našom verzijom romana apsurda dobili smo autentičan pandan kamijevskim paradoksalnim uvidima (Pad, Mit o Sizifu) ili pirandelovskim konstrukcijama mediteranskih čudaka, ali na način koji nije nimalo importiran ili imitiran, nego neporecivo novakovski. Izniman odjek romana duguje se i kontekstu, vremenu preispitivanja i stanovita idejnog provjetravanja, gubljenju iluzija u vrijednost nametnutoga socijalnoga projekta.

Obično se govori kako je Novakov opus nevelik, ali sabran, dragocjen, no nedovoljno opsežan. Pritom se obično uzima u obzir samo čvrsta jezgra, to jest amplituda od Izgubljenog zavičaja, preko zbirke Tvrdi grad (s potonjim dodacima) pa do Izvanbrodskog dnevnika (Pristajanje je ušlo u piščev kanon tek in extremis). Unatoč istini da Novakova agilnost ima i mrtvoga hoda i posnih godina, dojam o nedostatnoj količini vrijednih napisanih stranica demantira već i podatak da su Mirisi, zlato i tamjan čak najmanji, najkraći, najtanji od svih osam svezaka koliko ih se sabralo u testamentarnim piščevim sabranim djelima.

Važan korak u definiranju opusa načinio je Novak koncipiranjem i ostvarenjem komorne novelističke trilogije Izvanbrodskog dnevnika. Ako je prethodeći roman bio nabijen ironijom, zadojen cinizmom, triptih grčevitih putnih zapisa (nipošto benignih putopisa) ispunjen je još žešćim sarkazmom, pravim paroksizmom gnjeva, očaja, bolesti i otuđenja. Protagonist i narator (ne definiran atributom Maloga, ali prepoznatljive matrice) obilježen je psihičkim poremećajima i adekvatno hospitaliziran, no privremeno pripušten da izvrši obiteljske ili slične obveze. Stanje razdraženosti i odmaknutosti od normale poslužit će kao alibi za iskazivanje iznimno smjelih i gorkih istina o društvu i subordinaciji, o beznađu i besmislu puta, o gubljenju svakoga cilja, o birokraciji i nasilju moćnika itd. Kako je ta knjiga izašla 1976, u još kontinuiranoj klimi političkog obračuna s Hrvatskim proljećem i pojačane kontrole svih medija, izazvala je svojevrsnu sablazan i nemalu nedoumicu moćnika. Nije zabranjena, nego samo neko vrijeme potiskivana u javnosti, jer se nitko nije usudio uprijeti prstom i reći, primjerice, da se u liku barbe iz prve priče, koji dovodi brod do nasukavanja na hrid, smjera na velikog vođu i najvećeg sina naših naroda. A naslov Jednosmjerno more svakako je programatsko-kritički odabran kao korelativ jednoumnoga kretanja, jednopartijskog sustava, jednomišljenoga i jedinoga dugogodišnjega upravitelja ljudskih sudbina.

Tri će desetljeća proteći od Izvanbrodskoga dnevnika da bi se Slobodan Novak oglasio sasvim novom proznom knjigom, kratkim romanom Pristajanje (2005). U međuvremenu jest nastalo desetak zanimljivih i često vrlo važnih pripovijesti, no nedovoljnih da ispune cijeli svezak. Međutim, Pristajanje je napisano u jednom komadu, odlučno i polemično, aktualno i sa sviješću o zatvaranju zacrtanog otočnog mikrokozmosa. I inače piscu drag motiv „razarme“ (raspremanja broda, odustajanja od plovidbe) u novoj je prozi dobio inverzni auftakt: pred samo izbijanje Domovinskog rata, četničkih napada na Hrvatsku, domaća je tzv. teritorijalna obrana potpuno razoružana, „razarmana“, a taj motiv Novak uzima kao uvod u priču. Ako i nije Pristajanjem nadmašio svoje teško dostižne vrhunce, mora se priznati da je zreli pisac i u poodmakloj dobi održao napetost živih rečenica, svježih asocijacija, dosjetljivih interpolacija, lucidnih formulacija.

Radiofonske meditacije

Predstavili smo ukratko uže otočnu parcelu Novakova opusa, dio koji je svojevrstan ho­mmage zavičajnom Rabu i valjda apogej i forte piščeve motiviranosti i emotivne zaokupljenosti. Ali njegov literarni arhipelag ima još mnogo djela što izviruju iz pučine relevantnih tiskotina. Određenu pažnju svakako zaslužuje Dolutali metak, a to potvrđuje već i činjenica da je cenzorski kraćen te sačuvan i objavljen tek 1961, i to u okrnjenoj verziji. Riječ je o poratnom solilokviju borca, etički razdirana pitanjima o svojoj ulozi u ratu i stoga često shizofrena, nekoherentna i proturječna u svojim iskazima. Moralnu problematiku krivnje tretira i Književno veče. Ispovijed koju niste zavrijedili (1958), radiodramski monolog, donekle analogan motivu ubojstva nevinoga, naznačenu već u epiloškom dijelu, inače idiličnoga, pastoralnoga, Izgubljenog zavičaja. Općenito je radiodramska forma bila dobrodošla Novaku da u tom mediju razvije meditativne i kontemplativne sadržaje, svoje egzistencijalne preokupacije, čineći to s iznimnom sugestivnošću i bogatom tonskom artikulacijom. Hrvatska radiodrama raspolaže s nekoliko Novakovih remek-djela u tom žanru: Strašno je znati (1961), Majstore, kako vam je ime (1966), Zakrivljeni prostor (1968), Zakrivljeno vrijeme (1993) i Samotnik (1995). Zadnjenavedenim naslovom dodirnuli smo još jednu od mogućih karakterizacija piščeve životno-radne pozicije.

Izdanje Sabranih djela iz 2009. upozorilo je na još nekoliko aspekata i nekoliko dotad neobjavljivanih, a sve dosad i zapravo nepročitanih, djela. To se odnosi na, relativno početnički i ne sasvim dovršen, roman nazvan Silentium, koji svakako ima pertinentnih pasusa i pomaže nam u profilaciji budućega protagonista afirmirane romaneskne trilogije. U manjoj je mjeri to važno za scenarij (nerealiziranog) akcijskog filma Velebitske vatre (iz 1947), a pogotovo je irelevantno za sasvim izgubljeni scenarij Žedni car (realiziran međutim pod naslovom Palma među palmama, 1967).

Ostalo je sasvim neuočeno da nam Sabrana djela donose i potpuno novo djelce, pravi humoristički romančić Šalabazanje Euromumijom (2009), izričito namijenjen omladinskom uzrastu (i posvećen unuku), ali neodoljivo podrugljiv i ludički „otkačen“. U poodmakloj dobi od gotovo osamdeset i pet godina, Slobodan je Novak našao u sebi dovoljno volje i energije, zabave i slobode da se naruga idolima fori, da ismije euromaniju i esterofiliju, obraćajući se staroj dami kao Euromumiji. U tom doslovno „lakom žanru“ ispisao je tekst koji se čita s primjerenom lakoćom i užitkom prepoznavanja elastičnog rukopisa, s onu stranu znanih i ustaljenih motiva i ikonografije. Mislim da bi taj romančić zasluživao i posebno ukoričenje, a potom i ozbiljniju valorizaciju i čitateljsku recepciju.

Na strani gubitnika

Preostaje nam kazati i posvjedočiti kako kritičko-esejistička i feljtonističko-polemička dionica Novakova pisanja također zaslužuje ozbiljno uvažavanje. Riječ je o više nego solidnu profesionalizmu s povremenim proplamsajima očekivane duhovitosti i bockavosti, igrivosti i plastičnosti. Uostalom, radni vijek proveo je kao urednik i redaktor s iznimnom jezičnom osjetljivošću i odgovarajućom filološkom spremom da se uhvati ukoštac sa svim rasponima problematike i tehnike izražavanja.

Relativno veliku prašinu podigao je Slobodan Novak kad se odvažio izaći u javnost nesputanim memoarskim zapisima, kad je bez rezervi progovorio o bližnjima i daljnjima, o moćnima i sporednima, iznoseći otvoreno svoja mišljenja i o sasvim aktualnim i akutnim temama, posebno ustrajavajući na svojemu domoljublju i državotvornosti. Riječ je najprije o knjizi razgovora s Jelenom Hekman, Digresije (2001), koja je zatim prestilizirana i radikalizirana u autonomni autorski svezak Protimbe (2003). Cijeneći Novakov polemički nerv i poštujući njegovo pravo na žestoke stavove i pristrane prosudbe, ne smatram da je tim knjigama bitno ojačao svoj književni saldo, a neke od neumjerenih pohvala kojima su dočekane ponajviše govore o tome da živimo u razdoblju publicistike i nužnih provokacija, stvaranja skandala, umjesto konsakracije vrijednosti.

Slobodan Novak je kao malo koji drugi pisac našeg doba zaslužio puno poštovanje i zadužio nas autentičnim i originalnim viđenjem epohalnih dilema i aporija. Nitko poput njega nije bolje i potpunije izrazio gubitničku poziciju čovjeka lišenoga metafizičke utjehe i prevarenoga od društvenih eksperimenata. Paradoksalno je i oksimoronski što je on taj gubitak izrazio i s osjećajem topline prema žrtvama deziluzije, a također sa žalcem gorčine prema počiniteljima i krivcima za prevaru. No jedno je i drugo oblikovao tako suverenim stilom i toliko oslobađajućim humorom da čitanje Slobodana Novaka znači nemali senzualni užitak i veliki spoznajni dobitak. A svako pisanje o njemu, nažalost, mora rezultirati kompleksom zbog nedostižnosti mogućeg uzora i neiscrpivosti, neizmjernosti poticaja što ih njegovo djelo nudi i pruža. Nekrološko moje osvrtanje na Slobodana Novaka mora pak završiti iskrenim žaljenjem zbog gubitka omiljenoga sugovornika i pravoga „svjetionika“ na mediteranskoj, marinističkoj (pa i modernističkoj i manirističkoj) dionici hrvatske književne zbilje.